Djeca, roditelji, osjećaji

Djeca, roditelji, osjećaji

Prepoznajete li osjećaje?

I sama sam roditelj i ponekad nisam zadovoljna kako se nosim s nekim osjećajima. Prvenstveno je to slučaj s „negativnim„ osjećajima (ljutnja, krivnja, povrijeđen ponos…) Vjerujem da se to dogodi i drugim roditeljima – dopustimo da nas obuzme taj osjećaj i s njim se poistovjetimo.

Za početak bih predložila svakom roditelju da najprije dobro osvijesti paletu svojih osjećaja i reakcija na te osjećaje kod sebe. Tako je sigurno lakše djetetu pružiti dobar primjer. Dijete treba vidjeti vas kako se od ljutnje pomalo uzdižete prema boljem osjećaju i boljem ponašanju. Nije laka zadaća djecu naučiti da razlikuju različite osjećaje, da ih imenuju. Nije lako ni biti uvijek spreman za razgovor kad dijete ima ispade bijesa.

Želja za kontrolom

Osjećaji frustracije i ljutnje koje roditelji doživljavaju velikim se dijelom javljaju zbog želje za kontrolom. Kontrolom da kuća bude uredna, da se svi pristojno ponašaju, da se nešto obavi baš kad ste vi zamislili… Sljedeći put kad vas ljutnja obuzme zamislite sljedeće – zamislite sebe u najboljem izdanju. Ona savršena osoba i roditelj koji je smiren, govori mirnim tonom, objašnjava djetetu pun strpljenja i ljubavi, divi se sam sebi kako dijete i dalje vidi kao dobro unatoč tom trenutnom izazovu. Što vas sprječava da upravo sada tako reagirate?

Vjerojatno vas sprječavaju misli:

  • o tome kako će se sada sve pokvariti,
  • misli da se barem to nije dogodilo sve bi bilo dobro,
  • misli da smo barem brže to obavili imali bi vremena za…,
  • misli ne smijem dopustiti takvo ponašanje, to ruši moj autoritet,
  • misli ako sad ne reagiram bit će još gore,
  • misli pa ovo dijete nikog ne poštuje,
  • misli nitko me ne cijeni i sad ću im ja pokazati…

A zapravo zaboravite da su to samo misli, koje vas opterećuju i daleko su od istine. Da, na djetetovo neprimjereno ponašanje treba reagirati. No kako? Je li ljutnja u skladu s vašom željom da djeci budete autoritet i da ih nešto naučite? Što im ljutnjom poručujete? Roditelji često zaborave da upravo dok žele djecu naučiti redu i poslušnosti (ljutnjom, kaznom, vikanjem) uče djecu da je ljutnja dobar način rješavanja izazova.

Recite pred djetom: ne sviđa mi se ovaj osjećaj ljutnje. Ne želim se ljutiti. Neću da nam moje ponašanje pokvari lijep dan i slaganje. Odabirem da se neću ljutiti. Hajdemo se dogovoriti – ja se više neću ljutiti, a ti se više potrudi oko npr. urednosti.

Male stvari

Djecu valja uputiti u to koji su osjećaji poželjni, koji nas nose u visine kao da imamo krila. Dok čitate priču ili izmišljate neku novu osvrnite se na osjećaje likova. Ne morate nužno govoriti pozitivni i negativni osjećaji. Radije se zadržite na razgovoru o tome kad je dijete sve sretno. Neka vam dijete priča što ga čini radosnim. Zatim dopunite djetetova razmišljanja. Skrenite mu pozornost na to da je i jedan iskren osmijeh upućen mami i tati dovoljan za radost, dovoljan da se pokaže ljubav. Jer svi koji nekog volimo tom nekom želimo dobro, sve najbolje.

Alternativa ljutnji

Ljutnja je sigurno poznata i roditeljima i djeci. Roditelji mogu biti ljuti iz raznih razloga baš kao i djeca. Djeci treba ponuditi alternativu ljutnji. Nije dovoljno govoriti nemoj se ljutiti. Slikovito im predočite što sve gube kad se ljute, kakve sve lijepe trenutke propuštaju. Upozorite ih da se ljutnjom i vikanjem udaljavaju od ljubavi. Pitajte djecu što misle koje sve izbore imaju u trenutku kad se ljute. Što mogu drugačije napraviti? Skrenite im pozornost na to da vi ne možete vladati njihovim ponašanjem. Sami ga odabiru, sad i uvijek. Vi ste im vodič, kao neki kompas koji pokazuje put prema ljubavi. No, izbor je uvijek na djeci.

Predložite im da otvore vrata za ljubav. Neka zamisle ljutnju kao zaključana vrata kroz koja ljubav ne može proći. Predložite mali izazov i poškakljite jedno drugo. Važno je da dijete razumije da se ne može u trenu promijeniti osjećaj već da je potrebno napraviti nekoliko koraka da bi se svakim korakom sve više udaljili od ljutnje.

Kad početi razgovarati o osjećajima?

Kad vam na pamet padnu riječi djeca, roditelji, osjećaji sigurno zamislite veliku djecu s kojom roditelji razgovaraju. Nemojte čekati da dijete napuni 15 godina da bi s njim razgovarali o osjećajima. Mala djeca žude za takvim razgovorima jer i ona imaju osjećaje. Ponekad se roditeljima čini da i mališani prolaze kroz “mini pubertet” zbog bujice osjećaja koji se javljaju kod djece.

Što im prije počnete osvještavati osjećaje i njihovu kontrolu nad njima imat će te za rezultat sretno i zadovoljno dijete. Imat će razvijenu svijest o tome da može bolje i da može drugačije (i vlastito ponašanje i pogled na ono što se događa i što proživljava). Ako s djecom razgovarate o malim stvarima dok su mali, obratit će vas se i kad odrastu i kad nastupe veliki izazovi.

 

 

Povezani članci