Pomoć u učenju – roditelji

Pomoć u učenju – roditelji

Pomoć u učenju svakom ponekad zatreba, a roditelji su od malena djeci najbolji pomagači i učitelji. Djeca roditelje uglavnom promatraju i na taj način najbolje uče. Djeca se dive roditeljima i bilo bi pogrešno uvjeriti djecu da smo mi kao osobe i kao roditelji nepogrješivi i savršeni jer to nitko od nas nije, koliko god se trudio. Možemo samo težiti tome da budemo savršeniji nego jučer u komunikaciji s djecom i rješavanju obiteljskih izazova.

Svaki se roditelj školarca barem jednom zapitao treba li mu pomoći u učenju i izvršavanju zadaće i kako to drugi roditelji pomažu svojoj djeci. Pomoć u učenju ne znači napraviti nešto umjesto djeteta. To znači da djetetu objasnite što mu nije jasno, ukažete mu na pogreške, ohrabrite ga da ih ispravi i povremeno provjerite kako napreduje. Nitko ne očekuje da sjedite pored djeteta cijelo vrijeme dok crta, piše ili uči. To nije pomoć u učenju, to je pretjerivanje.

Tko ima loše ocjene?

Loša ocjena nikad ne smije biti razlog omalovažavanja djeteta i njegovih sposobnosti. Takvo ponašanje bi bilo kontra produktivno i izuzetno štetno za djetetov razvoj i poimanje sebe kao uspješne i ispunjene osobe. Svaka se loša ocjena, baš kao i loše ponašanje može popraviti i promijeniti.

Dužnosti i odgovornosti

Prvi razred je korak u svijet obaveza, dužnosti, vlastite odgovornosti, uvažavanje razlika i sposobnosti djece. No to zapravo i ne mora biti tako. Sam polazak u prvi razred sam po sebi je stresan za većinu djece i roditelja u prvim danima. Zašto onda čekati do prvog razreda da djeca nauče preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i da se tek tada upoznaju s obavezama? Mudar roditelj to radi postepeno godinama prije polaska u prvi razred i to kroz igru i smijeh.

No, kada dijete krene u školu…

Griješe li roditelji koji pomažu djeci u učenju i izvršavanju školskih obaveza? Tanka je granica između pomaganja djetetu i podrške koja mu se može pružiti u učenju i obavljanja obaveza umjesto djeteta. Nemaju svi roditelji priliku biti uz dijete dok piše zadaću, kontrolirati je i provjeriti. S druge strane, roditelji koji za to imaju priliku i želju trebaju biti oprezni kako djetetu ne bi poslali krivu poruku – sve ću napraviti umjesto tebe, ti se samo opusti ili ti si nesposoban, ja ću to bolje napraviti.

Mama će to tebi napisati ili ipak neće?

Dijete koje redovito zaboravlja dio domaće zadaće neće nikad naučiti prihvatiti posljedice svog zaboravnog ponašanja. Ukoliko mu vi svaki put to navečer napravite kako bi ga poštedjeli sramote ili neugode pred ostatkom razreda zapravo mu ne radite nikakvu uslugu. Veću bi korist imali i vi i dijete da ga pošaljete s nedovršenom zadaćom na nastavu. To ionako nije velika stvar ako se zaboravi zadaća. No, dijete koje jednom osjeti tu emociju neugode pred razredom trudi se to više ne ponoviti. Ponekad je najbolja pomoć u učenju dozvoliti djetetu da se suoči s posljedicama svog ponašanja.

Kazna zbog loše ocjene

Bilo da je vaše dijete tek prvašić ili ide u 5., 6. ili 7. razred „kazne“ zbog ocjena su dvosjekli mač ukoliko kaznom želite postići da dijete shvati kako može bolje. Kazna (ne možeš negdje ići, ili nema mobitela toliko i toliko) skreće pažnju s ocjene i djetetova ponašanja koje može dovesti do ispravka ocjene. Izrečenom kaznom ste vi glavni negativac. Naravno da za lošu ocjenu treba postojati sistem po kojem se postupa. I to je jedan način kako pružiti djetetu pomoć u učenju.

Taj sistem u svakom trenu treba dijete hrabriti i učiti ga da loša ocjena ne znači da je dijete loše. Dijete treba motivirati na ispravak ocjene, razgovarati o tome što ono smatra uzrokom loše ocjene (vlastiti nerad, nejasno gradivo, premalo vremena…) i pitati treba li pomoć (vašu  pomoć ili stručnu pomoć). Najbolje je postaviti rok u kojem dijete može popraviti ocjenu. A ocjena se popravlja povećanim angažmanom, vježbom i ustrajnošću u učenju. Ukoliko dijete ne ispravi ocjenu u tom roku treba znati što slijedi. Time dijete shvaća i zaista razumije da nije roditelj taj koji želi kazniti već da roditelj daje priliku, a samo dijete bira što će dalje biti.

Roditelj je onaj koji provodi disciplinu jer u krajnjoj liniji svakom djetetu je potrebna disciplina i da zna kakvo se ponašanje tolerira, a kakvo ponašanje se ne dozvoljava.

Povezani članci